Osobni liječnik Josipa Broza Tita napisao je knjigu Tito između života i smrti, a u njoj, između ostalog, tvrdi da su posljednje Maršalove riječi: “Što sve to znači?”
Doktor od povjerenja, Milomir Stanković ispunio je naredbu i ostavio svoju ženu u Beogradu i nije je vidio šest mjeseci, jer bio je na povjerljivom zadatku. Pokraj Tita bio je u njegovim posljednjim danima, a sve ovo vrijeme bilo mu je potrebno da o tome otvoreno progovori.
U intervjuu za RTS Stanković navodi kako je on prvi dao Titu dijagnozu koja ga je koštala života, a otkrio je i detalje oko amputacije Maršalove noge za koju kaže da je došla prekasno, prenosi Index.hr.
Kazao je i kako je sve oko Titovog liječenja bilo u tajnosti te da nije mogao prihvatiti njegovu dijagnozu. “Radilo se o okluzivnoj angiopatiji koja nije bila posljedica dijabetesa. To je bilo na bedrenoj arteriji i bila mu je ugrožena noga. Ja sam bio odgovoran i nešto sam morao učiniti pa sam ga pokušao nagovoriti da ga pregleda liječnički konzilij”, prisjetio se Stanković.
Tito je navodno odbijao prihvatiti dijagnozu, no nakon nekog vremena osjetio je strašan bol u nozi. Nakon nagovaranja dopustio je da ga pregledaju dva stručnjaka, jedan s istoka, drugi sa zapada.
Oni su, kako govori Stanković, zaključili da je Maršal u dobrom stanju, ali da mu je noga ugrožena. Kako on nije pristajao ni na što drugo osim lijekova, sugerirali su da se pokuša jednom premosnicom, no da ga treba upozoriti da će, ne uspije li to, uslijediti amputacija.
“Rekao nam je: Ako moja noga ode, ja ću sam sebi presuditi. Kad je morao ići u bolnicu, sakrili smo mu pištolj koji je tajno čuvao”, govori Stanković te dodaje da nitko nije smio reći da je amputacija neizbježna. “Terapiju koja ne djeluje produljivali su unedogled. I sve je bilo tako dok se noga nije osušila, kad se osušila, ona je otrovala organizam.”
Nakon amputacije bio je zadovoljan jer je bila uspješna, no odugovlačenje zahvata uzelo je svoj danak. “Pokušavali su ga spasiti na sve moguće načine; infuzijama, transfuzijama”, kaže Stanković.
Doktor Stanković kaže da ne zna odnose li se njegove posljednje riječi na neke odluke koje je donosio ili na liječnike koji su obećavali da će terapija uspjeti. No već sredinom veljače 1980. više nije mogao govoriti, a do kraja života bio je na respiratoru i u umjetnoj komi. Preminuo je 4. svibnja.